Nekada su siromašnija deca imala priliku da letuju besplatno preko Crvenog krsta, ili preko svojih škola, Ferijalnog saveza, Studentskih organizacija; nemoguće je nabrojati sve institucije preko kojih se letovalo za male pare. Pamtim dobro, u letnjim kampovima za decu i omladinu u kojima sam provela čitavo detinjstvo i mladost, nije bilo ideologije. Niko nas ničim nije pritiskao, još manje su nas posećivali partijski sekretari, ili bilo ko od vlasti. Danas me je porazilo saznanje da se u nekakvom letnjem kampu na Tari održava radionica pod nazivom „Srpski kod“! Ne znam kakav je program, ali slutim da ne može biti drugačiji od onog kakav se kreira kad hoćeš da od dece napraviš odane sluge režima. Posle će, ako se pokažu, letovati gde god požele
Leto je u jeku, vrućine smenjuju kišna osveženja, politički život je zahvatilo mrtvilo, a skupštinski poslanici su završili ovogodišnju sezonu zasedanja i otišli na zasluženi odmor. Koliko su ga zaslužili videćemo na jesen, kada se vrate. Ne znam tačno koliko su zakona usvojili i šta su sve u protekloj sezoni „popravili“ i uradili, ali sam shvatila da su ne jednom prekršili Ustav i da se zbog toga uopšte nisu najedili. Kako bi inače Ustavni sud imao posla kad bi se naši poslanici i vladajuća koalicija držali zakona? Umrli bi od dosade i nerada. Ovako će Ustavni sud imati pune ruke posla zbog brljotine koja se zove Izmena zakona o korupciji, gde će ubuduće, zahvaljujući radu naših poslanika u protekloj sezoni, korupcija cvetati više nego ikad.
Resorni ministri će i u buduće punih usta ogovarati sami sebe kako je korupcija naš najveći problem i da joj treba stati na put po svaku cenu. EU će svakako imati primedbe, a naša vlast će se nećkati i zadovoljno trljati ruke što se pridruživanje EU prolongira, a svi koji još planiraju stići će da se obogate na vreme. Iako zamoljen da ne potpusuje ovaj falš zakon, predsednik Boris Tadić ga je parafirao po hitnom postupku i tako pokazao koliko mu je stalo do evropske budućnosti Srbije. Doneli su poslanici i odluku o Izmeni zakona o zatvorskoj kazni u saobraćajnim prekršajima i tako stvorili priliku da pijandure, siledžije na putu i potencijalne drumske ubice izbegnu zatvorsku kaznu, jer će po novom plaćati u kešu svoja nepočinstva. U zatvor će samo siromašni koji nemaju da plate. Ne znam zašto su uopšte i donosili ovaj zakon kad su ga tako brzo preinačili. Valjda su nečiji bahati sinovi i pijani političari shvatili da im ne odgovara zatvorska hrana i iz prakse znaju da se u Srbiji, ako imaš para, sve može kupiti. Nemoral je postao oficijelna politika, pa onaj kome i padne na pamet da o moralu uopšte razmišlja, lako može završiti na psihijatriji.
Posebno je zanimljivo usvajanje amandmana na Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, koji omogućava zadržavanje više funkcija, pa se dozvoljava istovremeno funkcija u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. To znači da se vraćamo u crnu pošlost i da naša trenutna vlast nema nameru da radi išta pošteno. Koga briga o čemu su pričali pre dolaska na vlast, kad se sad više ničeg ne sećaju? Pitam se do kada će trajati ova bahatost i očigledna bezočnost? Koliko je vlast beskrupulozna, vidi se po zakonu po kome svi korisnici porodičnih penzija, bez obzira na mizeriju koju primaju, nemaju pravo da rade dodatni posao. U državi gde se može raditi i predavati na pet katedri istovremeno, imati bar dva radna mesta i biti u nekoliko upravnih odbora gde sa na prepodnevnim kafama dele milioni, sisaju pare za svako zvanje i slažu stotine hiljada dinara mesečno na tekuće račune, svakom korisniku porodične penzije se uskračuje da radi i honorarno i tako pokuša da preživi! I taj zakon su svojevremeno izglasali naši „vredni“ poslanici, da sirotinja slučajno ne ošteti državu za koji dinar.
Prvo fruštuk ondak na put: Ekonomska elita Srbije
Zakoni ionako ne važe za vlast i privilegovane, a političari nam svakodnevno mantraju kako živimo u demokratiji. U slučaju glumice Eve Ras, kojoj su ukinuli manje od dvesta evra mesečne, porodične penzije jer radi honorarno, ogleda se sva bahatost ove vlasti i smrad njenih institucija. Kad bolje razmislim i vidim ko sve vodi te institucije, shvatam da je Srbija privatna prćija nekih političara i da nije nikad bila dalje od demokratije. Kako smo se upecali i poverovali da potomci svih vladara i vlasti koje su harale Srbijom poslednjih sto godina uopšte mogu biti normalni, oslobođeni pohlepe za vlašću i ličnim bogatstvom, nejasno je. I u poslednjih deset godina, ko god je bio na vlasti, samo je zasrao. Skupština Srbije umesto da bude institucija od vrhunskog poverenja, postala je odavno cirkuska arena, u kojoj vlada privid ozbiljnog posla, a najčešće svedoči o nesposobnosti vlasti, nestručnosti, politikanstvu, lažima, vašaru taštine i cirkusu u kome se divlje zveri i klovnovi prevrću na improvizovanom trapezu. Odakle im uopšte ideja o uskraćivanju prava na rad sirotinji, kad znamo koliko su manje više svi bogati i to zahvaljujući privilegijama i zakonima koje vrlo često kroje po svojoj meri. Prvo je zahvaljujući i njima nepravedna tranzicija donela opštu društvenu pljačku, a onda je usledio „tornado“ koji je oduvao radničku klasu i ostavio izbezumljenu sirotinju da gladuje. Sve što su stvorili oteto im je za poslednjih petnaestak godina, izbačeni su na ulicu da se snalaze u nemogućim uslovima bez prava i pravila.
Kako poslanike nije sramota da uopšte izgovore cifru prosečne zarade u Srbiji, kad su njihove neuporedivo veće? Osim retkih časnih izuzetaka, pitam se koliko poslanika ima svoje privatne firme i preduzeća, odakle im cure pare na ruke? Koliko je njih iskoristilo svoj politički uticaj da se dočepaju državne imovine i zarade na tuđoj muci? Danas peru ruke od svakog gadiluka i za sve optužuju Broza, socijalizam, Miloševića, a za deset godina svoje vladavine obrstili su kao skakavci sve što su mogli. Danas po zakonu oduzimaju mizerne porodične penzije, čuvaju državu od nasrtaja sirotinje! Ne treba niko da objašnjava kako sve što radi, radi u korist demokartije, kad ne shvata šta su građanske slobode. Prisluškivanje građana bez sudskog naloga, a po potrebi bilo koje tajne, ili javne policije, kršenje je elementarne demokratije i građanskih sloboda! Onaj ko misli drugačije je obično ljudsko i ideološko smeće, ili neko ko veruje da će večno vladati.
Istorija i tradicija govore kakav je naš čovek kad se dočepa vlasti. Nema tu ni Boga ni čoveka, sve se svodi na ličnu korist i otimačinu. Ko te pita za državu i opšte dobro, važno je ućariti nešto za sebe. Poslanici su najzad odahnuli, mogu sebi da priušte sve što požele i odu na odmor gde god hoće. Opako dobro zarađuju u odnosu na prosek zarada u državi i normalno je da ne propuste letovanje. Posle ćemo čitati po žutoj štampi gde je ko bio i curiće nam bale na egzotične destinacije na koje nećemo nikada stići. Negde sam pročitala da preko 80 procenata stanovništa Srbije nema nikakvu šansu da ode bilo kuda na odmor. A i šta će im kada ionako nigde ne rade, pa nisu stigli ni da se umore. Neka idu kod rođaka na selo, ili gledaju TV, koje emituju stare serije, Grand Paradu i silno zaglupljujuće smeće koje je preživelo sve ideologije i režime što su se valjali Srbijom. U nemogućnosti da letuju u popularnim turskim letovalištima, građanima Srbije koji nemaju novca namenjena je turska sapunica, koja se emituje ovih dana na televiziji. Nisam gledala, ali čujem gde neke gospođe prepričavaju jedna drugoj epizode, dok hvataju poslepodnevne zrake sunca na obali Dunava.
Nije mi prvi put da letujem na Dunavu, a u vreme mog detinjstva cenio se koliko i more, baš zato što si mogao da biraš. U socijalizmu je svako mogao da se baškari na Jadranu samo ako je hteo. Skoro da nije bilo preduzeća koje nije imalo svoje letovalište, ili makar zakupljeno. Siromašnija deca su imala priliku da letuju besplatno preko Crvenog krsta, ili preko svojih škola, Ferijalnog saveza, Studentskih organizacija; nemoguće je nabrojati sve institucije preko kojih se letovalo za male pare. Pamtim dobro, u letnjim kampovima za decu i omladinu u kojima sam provela čitavo detinjstvo i mladost, nije bilo ideologije. Niko nas ničim nije pritiskao, još manje su nas posećivali partijski sekretari, ili bilo ko od vlasti. Danas me je porazilo saznanje da se u nekakvom letnjem kampu na Tari održava radionica pod nazivom „Srpski kod“! Ne znam kakav je program, ali slutim da ne može biti drugačiji od onog kakav se kreira kad hoćeš da od dece napraviš odane sluge režima. Posle će, ako se pokažu, letovati gde god požele.
Нема коментара:
Постави коментар