Prof. Marinić preporučuje za čitanje
VRANA VRANI OČI NE VADI
Nameštanje tendera? Pa ovde je i osnovcima jasno da je to veoma popularna politička (pod)disciplina, pojilo stranačkog finansiranja i način zahvaljivanja poslušnim herojima partijskog rada
Doktor priča li priča, ali njegove oči ispituju, ispituju moju šaku pitajući se da li ću mu dati svežu plavu novčanicu.
Anton Čehov, „Višnjik“ 1904.
Više od 50 velikih međunarodnih kompanija potpisalo je sporazum da u Rusiji više ne isplaćuju mito. Na prvu pomisao da bi ovaj plemeniti korak pročišćavanja biznisa mogao da ublaži endemsku korupciju, čiji se obrt u Rusiji ceni na 300 milijardi dolara godišnje, pozavideo sam Rusima. I nama bi trebalo nešto slično.
Da li je usmeravanje Rusije ka tržišnoj ekonomiji počelo da razbija kulturu korupcije koja je karakterisala zemlju u vreme Čehova i tokom sovjetske ere? Da li isto pitanje može da se postavi i za Srbiju?
Galupova istraživanja tvrde da troje od četvoro Rusa odgovara da nije, i da je danas, posle perioda bezakonja i divljeg kapitalizma tokom koga je sticano bogatstvo većine ruskih oligarha, korupcije više nego pre raspada SSSR-a 1991.
Zvuči poznato? U Srbiji, tvrdi isti Galup na osnovu prošlogodišnjeg istraživanja, tek šest procenata veruje da se vlada efikasno suprotstavlja korupciji.
U Moskvi 21 odsto priznaje da je davalo mito da bi završili neki posao. U Srbiji gotovo svaki peti priznaje da je 2009. na neki način nekoga podmitio, što je ubedljivo najviše u regionu. Sa toliko ljudi sa ličnim iskustvom korupcije iskrivljuje se slika o moralu jednog društva.
Ovde, kao i kod baćuški tamo, vlast ne uspeva da se izbori sa korupcijom. Rusi pri tom imaju Putina, iako nisam entuzijasta njegovog autoritarnog stila. Mi imamo samo nekoliko neuspešnih kandidata za Putina. Nama niko ni da pomogne, ni da pripreti. Sve je i dalje prepušteno dobroj volji onih koji se zovu politička elita.
Imamo, istina, dve državne institucije za borbu protiv korupcije. Prva, Savet, agilno je pokušavala da nešto učini, ali niko ih nije slušao. Što su više radili, više su ih gurali u stranu. Druga, Agencija, formirana je iz meni neznanih razloga, ali utisak je da su obe svedene na ikebanu demokratije.
Transparensi internešenel, na listi koja obuhvata 180 zemalja sveta, Srbiju prošle godine stavlja na 85. mesto. Negde blizu sredine. Između prvih Danske, Švedske i Novog Zelanda, i poslednjih Iraka, Mjanmara i Somalije. Na istom mestu smo bili i pre dve godine.
Neko će reći dobro je, ne nazadujemo. Ni u to nisam siguran: 2007. smo na istoj listi držali 79. poziciju. Teško da mogu na nađem opravdanja što nema napredovanja. A nema. Govore činjenice.
Da ne okolišim. Borba protiv korupcije ovde je češće fiktivna nego realna. Nema progresa. Samo pojedinačni slučajevi pred sudovima, bez presuda. Sve propraćeno beskrajnom antikorupcionaškom retorikom, neispunjenim obećanjima i upozorenjima organizacija za ljudska prava.
U međuvremenu, situacija se pogoršava. Voleo bih da znam koliko se uvećala prosečna količina mita. Sledi mali potpurinasumično odabranih skorijih ovdašnjih priča koje sadrže reč korupcija. Recimo slučaj Vladimira Cvijana koji tvrdi da Boris Tadić nije reagovao na njegove dokaze o korupciji tokom postupka reizbora sudija i tužilaca, što predsednikov kabinet demantuje.
Nikada neke ozbiljne istrage, ne čak ni kada se vlade menjaju – što samo doprinosi uvreženom osećaju da vrana vrani oči ne vadi. Šta bi sa izjavama Caneta Subotića i korupcionaškom pričom koja se ograničila na „Večernje novosti“ i Luku Beograd, jedan od najvećih investicionih projekata ove zemlje?
Oguglali smo na korupcionaške afere. Gubimo svaku nadu da će njihovi akteri, posebno oni iz aparata države ili velikog biznisa, biti kažnjeni.
Šta bi sa Komisijom za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, poslom koji u ovoj siromašnoj zemlji godišnje obrće četiri milijarde evra? Da li ćemo, za razliku od manekenke Rebrače, ikad saznati pravu ulogu neposlušnog vladike Artemija koga je Sinod samo ukorio što nije dobro nadzirao novac – uključujući i novac dobrotvora – koji je njegov sekretar odneo za Grčku?
Da li će vlast – sebe radi – smoći snage da nam saopšti punu istinu o bivšem gradonačelniku Zrenjanina Goranu Kneževiću optuženom za nameštanje tendera i malverzacije oko zemljišta. Nameštanje tendera? Pa ovde je i osnovcima jasno da je to veoma popularna politička (pod)disciplina, pojilo stranačkog finansiranja i način zahvaljivanja poslušnim herojima partijskog rada.
Koliko je onih koji se s pravom sprdaju na račun državne revizorske institucije u zemlji koja je do pre tri godine uz Vatikan bila jedina bez vrhovnog kontrolora javnih finansija. Kada smo konačno, pod pritiskom međunarodnih institucija, dobili telo koje bi trebalo da bude najveća zapreka korupciji, ispalo je da je kapitalni uspeh pročešljavanja ministarstava otkriće ponekog prevelikog ceha na reprezentaciju.
Ko bi se boljem nadao? Članove revizorskog Saveta – teoretski posmatrano „nezavisne institucije“ – predlagale su političke partije. Tu nezavisnosti više nema. Kao ni ozbiljnih istraga. Šta smo ono maločas rekli za vrane?
„Imam dovoljno saznanja da potvrdim da je... korupcija prisutna u svim strankama, uključujući i DS. Svi oni koji na bilo koji način budu optuženi za korupciju, tačnije ukoliko bude dokazano da su u nju umešani, neće moći da budu u organima DS-a i državnim institucijama“, rekao je Boris Tadić, šef stranke i države, septembra 2008.
Ruski predsednik Dmitrij Medvedev je borbu protiv korupcije proglasio za jedan od svojih prioriteta. U poslednje vreme pooštrio je zakonske propise i razotkrio hiljade afera, mahom na nižem nivou.
Rezultata nema pa se angažuje „spoljni faktor“. Fanfarama propraćen sporazum 52 zapadne kompanije usledio je posle nedavnih optužbi da su nemački menadžeri najvećeg svetskog proizvođača kompjutera, „Hjulit Pakarda”, ruskim zvaničnicima isplatili 11 miliona dolara da bi dobili posao od 47 miliona. U međuvremenu je auto-gigant „Dajmler-Benc” prihvatio da plati 185 miliona dolara kako bi izašao iz spora sa Amerikancima zbog podmićivanja po Rusiji.
Amerikanci pomažu Albaniji da se izbori sa korupcijom. Evropska unija je Bugarskoj, svojoj prekoredno brzo primljenoj članici, uskratila pristup fondovima u vrednosti od 220 miliona evra. Prošle godine odmah su usledili rezultati na smanjenju korupcije.
Pitanje je, međutim, šta mogu stranci da učine bez zdušne podrške iznutra. Namere su, moguće je, sasvim čiste, ali moj optimizam s početka teksta popušta. Bio bih prijatno iznenađen ukoliko rezultat međunarodnog sporazuma bude odgovarao proklamovanom cilju.
Plašim se da će se završiti na tome da će kompanije koje odbijaju da isplate mito jednostavno gubiti tržište. Zameniće ih one koje su na to spremne. One koje su zanat korupcije učile od svetskih ekonomskih moćnika. Nije čudo što Kinezi, Indusi, Brazilci i Rusi sada rutinski korumpiraju da bi dobili poslove.
Korupcija se uveliko integrisala u svakodnevni život i biznis. Pošto se ne kažnjava, postaje model za ugled brzog bogaćenja. Funkcionalan i efikasan sistem treba graditi tako što će se strogo kažnjavati oni uhvaćeni sa rukama u tegli pekmeza. A to podrazumeva nezavisno sudstvo.
Hmmm. Kada Srbi kažu da najviše korupcije ima u zdravstvu, policiji i – sudstvu, onda je mnogo toga rečeno. Čekam da vidim koliko će biti transparentna prodaja „Telekoma”.
Anton Čehov, „Višnjik“ 1904.
Više od 50 velikih međunarodnih kompanija potpisalo je sporazum da u Rusiji više ne isplaćuju mito. Na prvu pomisao da bi ovaj plemeniti korak pročišćavanja biznisa mogao da ublaži endemsku korupciju, čiji se obrt u Rusiji ceni na 300 milijardi dolara godišnje, pozavideo sam Rusima. I nama bi trebalo nešto slično.
Da li je usmeravanje Rusije ka tržišnoj ekonomiji počelo da razbija kulturu korupcije koja je karakterisala zemlju u vreme Čehova i tokom sovjetske ere? Da li isto pitanje može da se postavi i za Srbiju?
Galupova istraživanja tvrde da troje od četvoro Rusa odgovara da nije, i da je danas, posle perioda bezakonja i divljeg kapitalizma tokom koga je sticano bogatstvo većine ruskih oligarha, korupcije više nego pre raspada SSSR-a 1991.
Zvuči poznato? U Srbiji, tvrdi isti Galup na osnovu prošlogodišnjeg istraživanja, tek šest procenata veruje da se vlada efikasno suprotstavlja korupciji.
U Moskvi 21 odsto priznaje da je davalo mito da bi završili neki posao. U Srbiji gotovo svaki peti priznaje da je 2009. na neki način nekoga podmitio, što je ubedljivo najviše u regionu. Sa toliko ljudi sa ličnim iskustvom korupcije iskrivljuje se slika o moralu jednog društva.
Ovde, kao i kod baćuški tamo, vlast ne uspeva da se izbori sa korupcijom. Rusi pri tom imaju Putina, iako nisam entuzijasta njegovog autoritarnog stila. Mi imamo samo nekoliko neuspešnih kandidata za Putina. Nama niko ni da pomogne, ni da pripreti. Sve je i dalje prepušteno dobroj volji onih koji se zovu politička elita.
Imamo, istina, dve državne institucije za borbu protiv korupcije. Prva, Savet, agilno je pokušavala da nešto učini, ali niko ih nije slušao. Što su više radili, više su ih gurali u stranu. Druga, Agencija, formirana je iz meni neznanih razloga, ali utisak je da su obe svedene na ikebanu demokratije.
Transparensi internešenel, na listi koja obuhvata 180 zemalja sveta, Srbiju prošle godine stavlja na 85. mesto. Negde blizu sredine. Između prvih Danske, Švedske i Novog Zelanda, i poslednjih Iraka, Mjanmara i Somalije. Na istom mestu smo bili i pre dve godine.
Neko će reći dobro je, ne nazadujemo. Ni u to nisam siguran: 2007. smo na istoj listi držali 79. poziciju. Teško da mogu na nađem opravdanja što nema napredovanja. A nema. Govore činjenice.
Da ne okolišim. Borba protiv korupcije ovde je češće fiktivna nego realna. Nema progresa. Samo pojedinačni slučajevi pred sudovima, bez presuda. Sve propraćeno beskrajnom antikorupcionaškom retorikom, neispunjenim obećanjima i upozorenjima organizacija za ljudska prava.
U međuvremenu, situacija se pogoršava. Voleo bih da znam koliko se uvećala prosečna količina mita. Sledi mali potpurinasumično odabranih skorijih ovdašnjih priča koje sadrže reč korupcija. Recimo slučaj Vladimira Cvijana koji tvrdi da Boris Tadić nije reagovao na njegove dokaze o korupciji tokom postupka reizbora sudija i tužilaca, što predsednikov kabinet demantuje.
Nikada neke ozbiljne istrage, ne čak ni kada se vlade menjaju – što samo doprinosi uvreženom osećaju da vrana vrani oči ne vadi. Šta bi sa izjavama Caneta Subotića i korupcionaškom pričom koja se ograničila na „Večernje novosti“ i Luku Beograd, jedan od najvećih investicionih projekata ove zemlje?
Oguglali smo na korupcionaške afere. Gubimo svaku nadu da će njihovi akteri, posebno oni iz aparata države ili velikog biznisa, biti kažnjeni.
Šta bi sa Komisijom za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, poslom koji u ovoj siromašnoj zemlji godišnje obrće četiri milijarde evra? Da li ćemo, za razliku od manekenke Rebrače, ikad saznati pravu ulogu neposlušnog vladike Artemija koga je Sinod samo ukorio što nije dobro nadzirao novac – uključujući i novac dobrotvora – koji je njegov sekretar odneo za Grčku?
Da li će vlast – sebe radi – smoći snage da nam saopšti punu istinu o bivšem gradonačelniku Zrenjanina Goranu Kneževiću optuženom za nameštanje tendera i malverzacije oko zemljišta. Nameštanje tendera? Pa ovde je i osnovcima jasno da je to veoma popularna politička (pod)disciplina, pojilo stranačkog finansiranja i način zahvaljivanja poslušnim herojima partijskog rada.
Koliko je onih koji se s pravom sprdaju na račun državne revizorske institucije u zemlji koja je do pre tri godine uz Vatikan bila jedina bez vrhovnog kontrolora javnih finansija. Kada smo konačno, pod pritiskom međunarodnih institucija, dobili telo koje bi trebalo da bude najveća zapreka korupciji, ispalo je da je kapitalni uspeh pročešljavanja ministarstava otkriće ponekog prevelikog ceha na reprezentaciju.
Ko bi se boljem nadao? Članove revizorskog Saveta – teoretski posmatrano „nezavisne institucije“ – predlagale su političke partije. Tu nezavisnosti više nema. Kao ni ozbiljnih istraga. Šta smo ono maločas rekli za vrane?
„Imam dovoljno saznanja da potvrdim da je... korupcija prisutna u svim strankama, uključujući i DS. Svi oni koji na bilo koji način budu optuženi za korupciju, tačnije ukoliko bude dokazano da su u nju umešani, neće moći da budu u organima DS-a i državnim institucijama“, rekao je Boris Tadić, šef stranke i države, septembra 2008.
Ruski predsednik Dmitrij Medvedev je borbu protiv korupcije proglasio za jedan od svojih prioriteta. U poslednje vreme pooštrio je zakonske propise i razotkrio hiljade afera, mahom na nižem nivou.
Rezultata nema pa se angažuje „spoljni faktor“. Fanfarama propraćen sporazum 52 zapadne kompanije usledio je posle nedavnih optužbi da su nemački menadžeri najvećeg svetskog proizvođača kompjutera, „Hjulit Pakarda”, ruskim zvaničnicima isplatili 11 miliona dolara da bi dobili posao od 47 miliona. U međuvremenu je auto-gigant „Dajmler-Benc” prihvatio da plati 185 miliona dolara kako bi izašao iz spora sa Amerikancima zbog podmićivanja po Rusiji.
Amerikanci pomažu Albaniji da se izbori sa korupcijom. Evropska unija je Bugarskoj, svojoj prekoredno brzo primljenoj članici, uskratila pristup fondovima u vrednosti od 220 miliona evra. Prošle godine odmah su usledili rezultati na smanjenju korupcije.
Pitanje je, međutim, šta mogu stranci da učine bez zdušne podrške iznutra. Namere su, moguće je, sasvim čiste, ali moj optimizam s početka teksta popušta. Bio bih prijatno iznenađen ukoliko rezultat međunarodnog sporazuma bude odgovarao proklamovanom cilju.
Plašim se da će se završiti na tome da će kompanije koje odbijaju da isplate mito jednostavno gubiti tržište. Zameniće ih one koje su na to spremne. One koje su zanat korupcije učile od svetskih ekonomskih moćnika. Nije čudo što Kinezi, Indusi, Brazilci i Rusi sada rutinski korumpiraju da bi dobili poslove.
Korupcija se uveliko integrisala u svakodnevni život i biznis. Pošto se ne kažnjava, postaje model za ugled brzog bogaćenja. Funkcionalan i efikasan sistem treba graditi tako što će se strogo kažnjavati oni uhvaćeni sa rukama u tegli pekmeza. A to podrazumeva nezavisno sudstvo.
Hmmm. Kada Srbi kažu da najviše korupcije ima u zdravstvu, policiji i – sudstvu, onda je mnogo toga rečeno. Čekam da vidim koliko će biti transparentna prodaja „Telekoma”.
Boško Jakšić
[objavljeno: 25/04/2010]
Нема коментара:
Постави коментар