Individualnost

“Beton”, Javni radovi, 1. Januar 2010, Piše: Marko Raguž

Snažna individua, ne samo da nije poželjna, jer nije funkcionalna, već je opasna za poredak izgrađen na kolektivnim vrijednostima. Kako kaže Max Horkheimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Budućnost individuuma ovisi sve manje i manje o njegovoj vlastitoj razboritosti, a sve više i više o nacionalnim i internacionalnim borbama među kolosima sile. Individualnost gubi svoju ekonomsku osnovu.“

Danas se mnogi kod nas bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su bile tek sredstvo za akumulaciju Moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija, pa se stoga samo nastoje ukloniti negativnosti koje generira etnonacionalizam, kako bi se moglo prilagoditi kapitalističkom poretku zapadnih zemalja. To je ispravno, jer je to pozitivno djelovanje u granicama realnosti, koje su bez naše volje uspostavljene, koje smo zatekli. Sve to ne znači da se o problemu individualizma ne smije raspravljati i da se jaka individua ne treba boriti za svoj prostor (ne treba podsjećati da se za ostvarivanje svojih prava čovjek uvijek morao boriti – najbolji je primjer ženskog osvještavanja ili feminizma).

Individualizam u kulturi je obično veoma plodonosan. Najznačajnije stvari u kulturi nastaju upravo kao plod individulanog napora. Ali baš zbog osobina koje su navedene, takva individua ne može da zauzme svoj prostor, jer se institucionalizirani kapitalistički sistem tome opire, kao što se opire svemu što nije funkcionalno.

Obrazovni programi današnjih Univeziteta podređeni su funkcionalnosti i kolektivnom (u Bosni i Hercegovini je to zadobilo groteskne oblike). Univerzitet je zainteresovan isključivo za bezličnu masu mladih ljudi, koji su tu podvrgnuti dresuri. Današnji studenti moraju biti isključivo funkcionalni. Ako su vrijednosti na kojima počiva neka zajednica zasnovane na etnonacionalizmu – kao što je slučaj u Bosni i Herecegovini – onda se mladi ljudi u društvenim sferama znanja moraju “obrazovati” indoktrinacijom, to jest moraju biti funkcionalni, osposobljeni za egzistiranje u nakaznoj hijerarhiji vrijednosti, čime postaju čuvari takvog stanja, jer bivaju iznutra, duhovno, u sve to uključeni. Osviješteni mladi ljudi, čak osviješteni samo onoliko koliko je u zapadnim zemljama osviješten prosječan čovjek, nikom nisu potrebni, jer, s jedne strane, nisu upotrebljivi, odnosno funkcionalni, a s druge strane, nepoželjni su jer ugrožavaju uspostavljeni poredak. Na taj su način najkvalitetniji mladi ljudi obespravljeni, pa su prinuđeni ili da prave ne-etične kompromise ili da odlaze u razvijenije zemlje ili da se bore za svoja prava. Ovo posljednje, u okolnostima kakve jesu, veoma je rijetko i graniči sa donkihotizmom.
Protiv svega navedenog – u okolnostima kakve jesu – moguće je boriti se isključivo istim metodama, to jest načinom na koji se i manifestuje Moć organizacija na kojima je zasnovano društvo. To znači da se efikasna borba ne može graditi na individui, već na kolektivu. Na žalost, to je tako.

U današnjem vremenu da bi se neko smatrao uspješnim buntovnikom, buntovnikom po mjeri (a to čak nekima može biti i profesija), on mora posjedovati određeni korpus znanja, odnosno propagirati jedan precizno defininirani skup ideja. Zašto je to tako? Da bi težnja ka promjenama bila efikasna ona mora biti usmjerena ka “osvajanju prostora” u institucijama u kojima je koncentrisana društvena moć. Ako se uzme u obzir sve o čemu je prethodno bilo govora, opozicioni, progresivni oblici mišljenja također moraju biti ustrojeni na kolektivnom principu. Čak i ako to na razini ideje nisu, takvi oblici mišljenja nakon što se instaliraju u centre moći moraju se funkcionalizirati radu institucija, a institucije su zasnovane na kolektivnom. Stoga, može se dogoditi da se na Univerzitetu drže predavanja o Drugosti, ili o Totalitarizmu, ili o Dekonstrukciji ideologije pred stotinu studenata, i na idejnoj razini se sadržaju tih predavanja nema šta zamjeriti, ali zbog načina na koji je ustrojen Univerzitet, ta predavanja se MORAJU usvojiti (to da su kvalitativno prilagođena činjenici da ih mora usvojiti stotinu umova, ne treba ni spominjati); a isto tako, baš takvi mladi umovi – koji su usvojili jednostrano i nekvalitetno, funkcionalno fakultetsko znanje – su podesni za ono što se zove MODERNIZACIJA DRUŠTVA, to jest za uvođenje novih vrijednosti i slično.

Takvi oblici javnog prostora su veoma podesni za građenje novih oblika totaliteta. Tada u idejnom smislu sve biva “poravnato”. Mišljenja koja se tiču društva su na jednak način usmjerena u tematiziranju određenih problema, bez obzira na formu u kojoj je to ostvareno. To se dobro zapaža i u medijima. Stoga ti tekstovi podsjećaju na polje suncokreta. Čak i neka književna forma može biti do kraja funkcionalizirana određenom cilju, u smislu da je literarna strana gotovo potpuno poništena. Prema tome, glavni je kriterij vrijednosti tekstova – FUNKCIONALNOST.
Ovaj tekst je naslovljen formulacijom “Vrtlari koji uređuju svoje vrtove i vrtlari koji uređuju tuđe vrtove” i tu je sadržana osnovna ideja teksta. Izvorni oblik te formulacije potiče iz Voltaire-ovog “Candida”, a glasi – treba obrađivati svoj vrt ili obrađuj svoj vrt. Mnogo zla u društvenom životu ljudi dolazi upravo otuda što se mnogi bave time kako neko drugi treba da živi. Isto tako smatram da se ništa nabolje ne može mijenjati tako što se govori drugima da postupe tako i tako (ili da ih se na to prisili), već jedino vlastitim primjerom. U svakodnevnom javnom životu društava izgrađenim na etnonacionalističkim vrijednostima se stalno zapaža upravo to – svako govori kako neko drugi radi loše. Čak neki ljudi na takvom poslu grade karijere. Rat je doslovni i brutalni primjer za vrtlare koji zaposijedaju tuđe vrtove i “uređuju” ih po svojoj volji.

Kritika “zatvorenosti” oblika javnog prostora (mediji, obrazovne ustanove) ne može biti efikasna ako je također zasnovana na “zatvorenosti”. Prije upuštanja u kritikovanje bilo čega, potrebno je veliku pažnju posvetiti uređivanju odnosa u vlastitom “prostoru”, u prostoru u kojem se to jedino realno može činiti.
Dževad Karahasan je u spomenutom intervjuu govorio o “jaranskoj estetici” kao temeljnoj kategoriji u bosanskohercegovačkom književno-umjetničkom kritičkom prostoru. Vjerovatno je razlog tome to što su svi gradovi u BiH provincijalni, pa se to prenosi i u prostor u kojemu bi profesionalizam trebao imati najvažniju ulogu. Ta se kategorija može prenijeti i na veći broj drugih društvenih sfera.
Sve ovo o čemu sam govorio treba isključivo da podrži svaki kvalitetan pokušaj uranjanja u bosanskohercegovačku ideološku “prljavštinu”, a rijetki su oni koji se odvaže to činiti. Veliki je broj ljudi kojima su jasne različite ideološke manipulacije, ali okreću glavu od svega toga, to jest, ne žele se time baviti radi toga da njihovi lični interesi ne bi bili ugroženi. To je ono što se naziva atomiziranom individuom, o čemu je pisao Max Horkheimer.

Ono protiv čega se treba najviše boriti jeste to da javni prostor ne funkcionira na principu “tunela”, paralelnih svjetova, između kojih ne postoje prave, unutrašnje veze. To se događa onda kada se svako učahuri u vlastitu perspektivu, bez težnje da iznutra pokuša razumjeti perspektivu Drugog.
Kod Franza Kafke – u “Seoskom ljekaru” – ljekar i pacijent, ležeći u bolesničkom krevetu, prostoru krajnje intime, razgovaraju, iznose vlastite perspektive. Slična situacija postoji i u Kafkinom romanu “Zamak”. Poigravanjem sa javnim i privatnim, Kafka je proizveo šok, očuđenje, ali je, čini mi se, ponudio i nešto što bi bio ideal. Kada bi otac i sin, poslodavac i radnik, učitelj i učenik, predsjednik države i građanin ponekad – ogoljeni, lišeni svih društvenih slojeva – razgovarali na takav način, obrazlagali svoju perspektivu i upoznavali perspektivu onoga sa kojim su prinuđeni nešto da grade, bilo bi izbjegnuto mnogo nesporazuma.

A smatram da se većina onog što je loše događa upravo radi nesporazuma.

Odabrao: Prof. Dr Ivo Marinić